Da li je Kusturica dželat ili dželatov šegrt?

I jedno i drugo. Po potrebi.

Andrej Nikolaidis: Dzelatov segrt

Bilo je, kako se to danas kaže, vrijeme rata i sankcija. U okolnim državama gorjele su kuće, ovdje je na lomači patriotizma gorio zdrav razum. Da bi se opravdao rat u Bosni i Hrvatskoj nije bio dovoljan patriotizam. Bilo je potrebno mnogo više od toga. Valjalo je odustati od razuma. Napustiti razum, jer tek nakon toga bilo je moguće pretvarati se kako nam ne nedostaje moral.

Propagandna mašina tog vremena bila je, otud, zasnovana kako na nemoralu, tako i na gluposti. Novine i televizija nisu bili samo ogavni, nego i pravljeni za idiote. Valjalo je biti neosjetljiv za ljudsku patnju, slijep za vlastitu krivicu, napokon i dovoljno glupav da bi se povjerovalo u vlastitu ispravnost. Ružni, glupi i pokvareni - takve je proizvodila propaganda Miloševićeve države.

Medijski marš Kakve su budale tada defilovale kroz televizijske studije! Kakve su budalaštine štampale novine! Gotovo svako ko je imao nešto glupo a patriotsko da kaže, dobio je priliku da to i učini na državnoj televiziji, u Politici ili Pobjedi. Jedna od najvećih medijskih zvijezda tog vremena bio je Emir Kusturica.

Pokušajte se prisjetiti: njegova zvijezda vrhunac dostiže u vrijeme najvećih zločina nad njegovim sunarodnicima, a blijedi sa završetkom rata u rodnoj mu Bosni. Kada je rat završen, kada su sa TV ekrana protjerani samozvani vojni analitičari, vračare i političari koji su presnažno povjerovali kako su "Krajina i Bosna naše", iz medija je nestao i Emir Kusturica. Budući da su mu od prvoga, Sidranovog Sjećaš li se Doli Bel, filmovi bili svaki lošiji od prethodnog, te budući da više nikome nije trebao Bošnjak koji tvrdi kako su Srbi u pravu što zatiru islam u Bosni, Kusturica je bio manje atraktivan za medije.

Novi srpski nacionalizam, njegova renesansa zapravo, nedavno ga ponovo poteže kao moćno sredstvo za podizanje nacionalnog ponosa. I Kusturica je u Srbiji ponovo ono što je i bio - nešto poput patriotske vijagre. On je snimio film Život je čudo, koji govori o dobroti i plemenitosti Srba za vrijeme rata u Bosni, i sa njim otišao u Kan, da braći u Beograd donese "Zlatnu palmu". Željko Joksimović otišao je u Tursku, da na Pjesmi Evrovizije sa plagijatom arapske pjesme zastupa vaskoliko srpstvo. Divac i Stojaković igrali su još jedan NBA plej of - nacija je bila u iščekivanju prve srpske titule u profesionalnoj košarci. Svi su prošli kao na Kosovu - junački su izgubili. "Srbija ponovo osvaja Evropu", bio je naslov u Blicu kada su Kusturica i Joksimović ispraćeni i za njima prolivena voda. Po završetku svega, ista novina je na naslovnoj strani najavila razgovor sa Ukrajinkom koja je pobijedila u Turskoj. Ona je Željka, koji je pošao osvajati Evropu u Turskoj, pozvala da je posjeti u - Ukrajini.

Kršteno ime Novi Kusturičin propagandni film bio je temeljno ispljuvan i otposlan kući. Bez nagrade, naravno. Rat u Bosni više ne zanima zadrigli evropski džet-set. Oni su sada zabrinuti zbog Iraka. I imaju novog ljubimca - Majkl Mora, koji tako slatko pljuje po Americi koju oni tako otmjeno preziru.

Kusturica je u me uvremenu dao intervju za Le Figaro, u kojem je izložio svoj pogled na svijet. Intervju je dirljiv, jer otkriva čovjeka koji brani stavove u koje više ne vjeruje ni Slobodan Milošević, ukoliko je ikada i vjerovao.

"Ja sam pravoslavni hrišćanin", kaže Emir. Ne precizira koje mu je kršteno ime - Panta, Miloje, Dobrilo... Njegova porodica je, tvrdi, izvorno pravoslavna. Što će reći da su mu se preci, kada su klanjali, Allahu molili kao pravoslavci. "Moj otac je ro en kao musliman, ali je prije svega bio Srbin", kaže Emir. Ali Emir neće da bude musliman. Jer mu je porodica, negdje u dubini prošlosti, bila pravoslavna. Ako bi zakopao dublje, otkrio bi da je, još ranije, bio paganin. Na dnu iskopine porijekla otkrio bi, tvrdio je Darvin, majmuna.

Budući da je mrtvoga oca proglasio Srbinom koji je klanjao, a sebe, Emira, "pravoslavnim hrišćaninom", bilo mu je lako da odabere "svoje" u ratu u Bosni. Prepoznao ih je u Karadžiću i Mladiću. Nije bio tu da sa njima ispaljuje topovske salve po Crnom vrhu, Bjelavama i Baščaršiji, ali im je svojim umjetničkim i medijskim pregalaštvom kad god je mogao pružao alibi za svakog ubijenog muslimana koji nije želio da prizna da je porijeklom "pravoslavni hrišćanin".

Sada je snimio film o ratu u Bosni. Zašto? "Da bih prekinuo predrasudu da se Srbi i muslimani mrze", kaže Emir. Što je još želio? Njegovim riječima: "Da se ogradim od ideje da treba naznačiti naciju koja je u pravu, naciju koja to nije, napadača i napadnutog." Film je, hoće nam reći Emir, revizionistički. Što će reći da relativizuje krivicu i zločine. Jer Emiru se ne dopada podjela na one koji su napali i ubijali i one koji su se branili i ginuli. "U ovo naše vrijeme, moral je relativna stvar", poentira Emir. Kad se tako shvati moral, sve je moguće, pa i braniti ljude koji su bombardovali grad u kojem je ro en, moguće je i stati na stranu dželata u Srebrenici. Jer po Emiru, nema onih koji su u pravu. Nema pravednih - to je najstarija odbrana onih koji su debelo zgriješili.

Magarac i pjesnik Emir rat u Bosni tumači sa pjesničkom slobodom. Jer on je, tvrdi, "pjesnik, buntovnik...". Potom buntovnik u fraku, sa kubanskom cigaretom u ustima kaže da to ima i cijenu: "Sve sam više razočaran čovječanstvom." Pa ipak, veli da je dovoljno glup da ostane idealista. Za idealistu, prilično je imućan. Družeći se sa idealistima iz vrha crnogorske vlasti, stekao je i nešto idealnih nekretnina u Crnoj Gori.

Voli životinje, posebno magarce. Za njega, magarac je "an eo čuvar". On zna da mnogo od onoga što je stekao duguje upravo magarcima. U an ele ne vjeruje - "zna da postoje". Smatra da nam je potrebna utopija, zato je protiv svijeta velikih korporacija. Antiglobalistička i antiamerička priča je nešto što Emir u intervjuu za francuske novine ne želi da preskoči. Doduše, tako nije mislio nekada. Otišao je u Holivud, u maticu korporacijskog svijeta, tražeći uspjeh. Snimio je grozan film. Propao je. Onda je shvatio da je antiglobalista. Kao i svaki pravi antiglobalista i borac protiv velikih korporacija, puši skupocjene kubanske cigare koje proizvode djeca čija je mjesečna plata manja od cijene nekoliko kapljica losiona za brijanje kojim Emir ujutro umije lice.

Emir Kusturica se dosljedno drži Andre Žida, koji je tvrdio da je naša dužnost stati na stranu dželata, ne žrtve. Kada je tako, dželati vas drže za svoga, žrtve za dželata. Zavrijediti poštovanje dželata a prezir žrtve - eto definicije onoga što za života sebi ne bi smio dozvoliti niti jedan pravoslavni hrišćanin.

Andrej Nikolaidis

(BHDANI)

Zbog ovog clanka, Nikolaidis je osudjen po tuzbi Emira Kusturice, da doticnom plati 12 000 evra na ime pocinjenog dusevnog bola !

Eto, sad smo se uverili kako Kusturicu, sem pravoslavne duhovnosti, karakterise jos i dusevnost. Duhovan, dusevan i preko svega toga jos voli pare - pravi Srbin!

Zašto srpski dečki vole Kusturicu
Svetlana Slapšak

Fenomen Kusturica, koji se može objasniti samo zapadnoevropskom – pretežno levičarskom – ignorancom, i širom kolonijalnom samouverenošću i neodogovornošću, došao je svome kraju. »Ovi prostori« više nisu nikakva medijska senzacija, svi se trude da se ponašaju što više evropski kako bi što lakše i brže prevarili EZ, a onda će već lako, i Kusturica je konačno tamo gde pripada – u zabitome srpskome selu, napravljenom za njega. Više nije neki veliki element rizika reći koju dobru o bivšem Muslimanu i Jugoslovenu, iza Kusturice je šarena laža nagrada i priznanja, nešto sjaja i malo novca – dovoljni razlozi da se šepava liberalnost provuče uz odgovarajuće količine pečenja, pića, i velikih reči. O filmu ne treba gubiti ni reči ni vremena, to je verovatno onoliko genijalno koliko su to bile i prethodne manipulativne slikovnice rečenog autora: očekivati da će se u glavi zalivenoj plitkim laskanjem, uprkos svim privilegijama i lakim rešenjima, iznenada roditi kritička ili bar paradoksalna i zaumna misao, potpuno je nerealno. Kusturica ima svoje nesumnjive srpske zasluge – elegantna odbrana Miloševićevoga režima u nevreme, prikazivanje Roma kao najšarenije znamenitosti cirkusa Balkan, animalnost, pokvarenost i glupost uvijene u tzv. vizualnu poeziju, koja se sastoji od beskonačnoga samocitiranja, i najzad opšte zadovoljavajući stav prema ženama, koje su silovane, bivene i ciče, kao i u prethodnih zlatnih četrdeset godina srpskoga filma. No je li sve to dovoljno da izazove poluosmeh na licu Koštunice, smanji na normalu široki osmeh akademika Bećkovića, i izazove bar drhtaj usnica strogo kontrolisanog Borisa? Očito jeste, ali ima i drugih, antropološki i kulturno zanimljivijih razloga.

Lingvistička simpatija:
Kusturičina svojevolja sa novinarima zapravo je ono isto što smo čuli na svim njegovim javnim pojavljivanjima, dodelama nagrada i intervjuima: dečko je beznadežno neverbalan, što budi i druge sumnje epistemološko-kognitivnoga tipa. Drugim rečima, nema bog zna šta da kaže. Poziv bubnjara dopunjava ovu sliku, i u tome nema ničega manipulativnoga. No došao je trenutak kada neverbalnost treba da doživi nešto što bismo nazvali interpretatio Serbica, dakle da ga lokalni mudraci protumače i klasifikuju. Pojava akademika Bećkovića je tu ključna. Besmrtnost je u ovome slučaju postignuta već time što je u davnim 80' njegovom zaslugom sve što je muško, poreklom iz dinarskih krajeva, upoznato sa većinom slova ćirilice i sa gotovo polovinom padeža, ušlo u Udruženje književnika Srbije. Druge usluge tokom godina, kao što je formiranje javne ratoborne poetike, epskih formula sa kojima se na junačkim usnama moglo elegantno pasti rasutih creva od Slavonije do Herecgovine, zasluge za uništavanje opozicije protiv Miloševića, za opštu misoginiju današnjega društva Srbije, za veličanje ratnih zločinaca, za zaslepljivanje masa, samo pojačavaju skup uslova za besmrtnost. I za sve to vreme, jezik akademika Bećkovića ostao je isto onoliko bez značenja i isto onoliko oralno gromopucatelen kao što je bio u praistorijsko doba pričanja viceva u kafanama. Ko bi bolje razumeo Kusturičino zaplitanje i nemogućnost izražavanja? Ko bi bolje verbalizovao Kusturičinu, izvinite na izrazu, poetiku?

Vizualna simpatija:
Boris Tadić bi konačno dobio više boje i oblika kada bi se okružio sirenama, satirima, nimfama, kentaurima, jednorozima, gnomima i sličnima. Kako to nažalost ne može da se izvede, odnosno kako suzni tandem Dobrica Ćosić – tata Tadić nema širu upotrebu sem predsedničke inauguracije, Kusturičina pojava, sa vozićima, zabacivanjem pramenolikih masnih lokni i ostalim rustikalnim okolišom, ispunjava upravo ovu nužnu potrebu najboljeg od svih loših rešenja u srpskoj politici. Predsednik Tadić izvesno nije mogao naći strasnu, opasnu, politički izazovnu ženu za ovakvu ulogu – recimo neku od srpskih »veštica« koje još uvek govore o odgovornosti i ratnim zločinima, nije mogao napraviti prijem za Žene u crnome, i nije mogao pozvati Natašu Kandić na neku savetodavnu funkciju: zato je tu Kusturica, najbolja mogućna šabesa od malo kulture, malo politike, malo roka. Možda će neki budući glasači to ipak upisati u raboš.

Pojmovna simpatija:
Najtemeljitije od svih u triu, Vojislav Koštunica u Kusturici vidi sve svetle elemente prošlosti (ašik sa vlašću, sa oružjem, relativizovanje zločina) i sve mogućne konceptualne osnove jednoga velikoga budućega prijateljstva. U njemu bi i dalje bilo mogućno govoriti ponižavajuće o Haškome sudu i EZ uz mogućnu prisutnost svetskih medija, snižavati temperaturu kada se spomene Sarajevo, imati mali alibi za pljuvanje po Hrvatima u budućoj tesnoj trci, i uošte sve što treba devalorizovati onim neponovljivim stilom raje i polovinom usta.

Tri ugledna posetioca dakle imaju jake simpatičke odnose sa Kusturicom, koji izvesno ništa bolje nije zaslužio. Preostaje li išta nedečačkim kategorijama stanovništva? To da će kad-tad biti kažnjene novim Kusturičinim ostvarenjem na televiziji.

Peščanik, 01.10.2004.
-----------------------------------------------------------
And the first one now
Will later be last
For the times they are a-changin'.

EMIR KUSTURICA PROTIV MONITORA
Mirotvorac u Podgorici

Ko je slušao Emira Kusturicu u sudnici podgoričkog Osnovnog suda kako govori o sebi, ništa drugo ne bi mogao pomisliti do – nastrada nevin čovjek. Mirotvorac. Zalagao se, pričao je u sudnici otvoreno režiser, protiv rata u Bosni, branio Andrića od bijesa Alije Iztebegovića, i nije pravdao Srbe za istrebljenje Muslimana, jer «niko ne može opravdati ono što su činili Srbi u Bosni». Ni kriv ni dužan, tvrdi režiser, našao se na meti kolumniste Monitora Andreja Nikolaidisa koji ga je «izvadio iz naftalina» i u tekstu Dželatov šegrt optužio da je podržavao politiku Slobodana Miloševića.

Priliku da ispiše nove autobiografske stranice Kusturici je dala sutkinja Osnovnog suda u Podgorici, Evica Durutović, koja je već jednom presudila u režiserovu korist. Smatrala je da je, nazvavši Kusturicu dželatovim šegrtom, Nikolaidis režisera nepravedno oklevetao i kaznila ga sa – pet hiljada eura. Viši sud u Podgorici, međutim, ukinuo je tu presudu, uz obrazloženje da je Evica Durutović napravila «niz bitnih odredaba krivičnog postupka». Između ostalog, u obrazloženju odluke Višeg suda se navodi da je Kusturica bio obavezan da dokaže da je tekst Dželatov šegrt zaista nanio štetu njegovoj časti i ugledu, te da to nije učinjeno. Na kraju, sudije Višeg suda ocijenile su da se suđenje koje je sprovela Evica Durutović svelo na «suđenje po opštem utisku i uvjerenju».

Iako je Viši sud imao mogućnost da preinači presudu i donese novu, sudije više sudske instance odlučile su da stvar vrate na početak. Predmet je opet završio u sudnici Evice Durutović, da se isprave greške. Kusturica je pozvan u Podgoricu da, kako su i naložile sudije Višeg suda, dokaže da mu je Dželatov šegrt zaista nanio štetu.

Režiser na sudu opisuje duševnu patnju i štetu izazvanu Nikolaidisovim tekstom: «Nakon tog teksta dobio sam sijaset prijetećih poziva». Od sijaseta prijetećih poziva Kusturica je sudu povjerio samo jedan: «Izvjesni piljar, koji se zove Šajo, najbliži saradnik Bakara Izetbegovića, sina Alije Izetbegovića, poslao mi je poruku da će me likvidirati». Bilo bi zanimljivo da na sljedećem ročištu taj Šajo posvjedoči da li je o odnosu Kusturice prema Beogradu i Miloševiću saznao tek nakon što je u ljeto 2005. objavljen Dželatov šegrt. Koliko je puta od 1992, kada je, kako je kazao časnom sudu, «posljednji put bio u Sarajevu sa Džoni Depom », Emir mogao otići u svoj grad, koji bi mu, zbog mirotvorstva, prostro crvene tepihe. Ako, nije zaboravio put.

Ispalo je da je Kusturičin kum, vlasnik kafane Dom za vješanje, jedini koji nije znao za Emirov stav prema ratu u Bosni prije nego je objavljen Dželatov šegrt. Kako se režiser povjerio sutkinji Durutović, ovaj ga je nakon teksta u Monitoru zvao da ga pita da li je to što tamo piše tačno.

Prije Dželatovog šegrta, popriličan je broj Kusturičinih intevjua jasno svjedoči o njegovom stavovima. A vrhunac cinizma današnji je mirotvorac pokazao 1995, u intevjuu za francuski Figaro kazavši da su «Srbi gađali Sarajevo da bi malo uplašili Muslimane».

Da nije tačno da njegove izjave zlonamjerni kolumnisti stalno istrgnu iz konteksta, kako se sudu žalio režiser, jasno govori i Mala knjiga o Emiru Kusturici Žan-Marka Buina.U odjeljku Moja uvjerenja ovako Emir opisuje početak «građanskog rata» u Jugoslaviji: «Slovenac je uvijek sanjao svoj slovenački san, san austrijskog konjušara koga su iz bečkih govana vadili naši pradjedovi boreći se u Prvom svjetskom ratu. Taj Slovenac je bio uvijek dovoljno mali da su sredstva za ostvarivanje njegovih ciljeva birana bez mnogo morala, da li se to razvijalo u pravcu klerofašizma, ili pucanje u leđa mladićima Jugoslovenske armije kojima je generalštab naredio da izađu na ulice bez municije». No, nijesu samo, po Emiru, Slovenci krivi: «Prežalio sam i Slovence koji su započeli građanski rat u trenutku kada su izgubili ekonomske privilegije i hrvatske nacionaliste koji opet vježbaju staru igru kopanja očiju i kidanja prstiju zarobljenicima ...». A kakva je bila uloga Srba, prosvjetljuje neuke režiser: «Nisu li, dakle Srbi svojim ratovanjima, a ti su ratovi kako kažu sve knjige svijeta bili neizbježni i nijesu ih počinjali Srbi, kako misle moji prijatelji muslimani..Nisu li ,dakle, Srbi činili uslugu manjim narodima u Jugoslaviji i posredno ili neposredno doprinijeli očuvanju njihovih tradicija i učvršćivanju njihovih nacionalnih jezgara».

Glavna greška Miloševića, kaže 2004. Kusturica za NINje - «što je mislio da Srba im 250 miliona i što nije imao dvije atomske bombe u džepu». Ono što je govorio u medijima, Kusturica, kazao je na sudu, ne smatra dokazima o njegovom odnosu prema Miloševiću. Ni njegove fotografije sa najbližim Miloševićevim saradnicima takođe nijesu dokaz, objasnio je. Ništa, ispalo je, ne može biti istina sem onoga što on na podgoričkom sudu potvrdi za zvaničnu istinu .

Evica Durutović pružila mu je priliku da iz naših sjećanja izbriše sve što je više od decenije govorio. Pošto je svoju duševnu patnju izazvanu tekstom u Monitoru, o čemu je i trebalo da svjedoči, režiser oslikao u epizodi o Šaju, on je u nastavku suđenja održao poduži govor o tome kako je oduvijek ljubio mir i toleranciju. U toj ga priči nije omelo ni to što je, kako je sam rekao, na njegovu strarnu, da podrže sliku mirotvorca, nakon što je tužio Nikolaidisa, stalo dvoje ljudi. Jedan je njegov prijatelj, a drugi poslovni partner. Šta su prema njima onih nekoliko stotina intelektualaca koji su se, nakon Kusturičine tužbe, oglasili da potvrde da je - bio dželatov šegrt. Sutkinja ga nije prekidala, a njegov je subjektivni iskaz o samom sebi u nastavku suđenja bio korišten kao objektivni dokaz!

Nego, nije slučajno to što je Kusturica baš u ovo vrijeme izabrao domaće sudove za praonicu biografije. Kada je Monitor prije više od deset godina pisao o Kusturici isto što i Andrej Nikolaidis prije dvije godine – režiser je ćutao. Nije se protivio ni francuskim filozofima kada su govorili da su mu filmovi – propaganda. Sada je u podgoričkom sudu, slavni režiser odlučio da ispiše svoju novu biografiju mirotvorca. Jer, u Crnoj Gori ima «prijatelje u vrhu». Tu je i nezavisno sudstvo.

Kusturica se na suđenju povjerio: «Đukanović je štitio moje roditelje, koji su se zatekli u Herceg Novom kada je izbio rat u Bosni, štitio u pravom smislu te riječi. Samo sam dva puta javno podržao nečiji politički stav. Bio sam na konvenciji DSS-a i Vojislava Koštunice. Podržao sam Đukanovića, što nimalo nije bilo lako, jer svi znamo da su korijeni UDB-e duboko u našoj istoriji, mladog čovjeka koji se suprostavio Miloševiću».

Kako je Đukanović štitio izbjegle iz Bosne koji su se u Herceg Novom zatekli kada je izbio rat, poznato je. Nego, do suđenja nije bilo poznato kako je Emir tražio zaštitu od Nikolaidisa od «crnogorskog vrha». Kusturica je na suđenju kazao da je nakon teksta u Monitoru, a prije tužbe «kontaktirao vrh ove države" i da mu je rečeno da su to - "kružoci koji napadaju nas-mene».
Režiser, pominjanjem državnog vrha, nije sigurno htio da utiče na sud. Valjda je htio da ukaže kako Nikolaidis ni krive ni dužne napada sve naše mirotvorce. Sa novim biografijama.

Milena PEROVIĆ KORAĆ
-----------------------------------------------------------
And the first one now
Will later be last
For the times they are a-changin'.

-----------------------------------------------------------
And the first one now
Will later be last
For the times they are a-changin'.