Kako prati mozgove? (3)

Cetvrti mozak, ili licnost, se aktivira i imprintira u adolescenciji, kada signal DNA probudi seksualni aparatus. Tinejdzer postaje podivljali vlasnik novog tijela i novo neuralno kolo se kaci na orgazam i fuziju sperme i jajne celije. Pubertirajuci humanoid, kao i svaki drugi sisar, se sunja unaokolo u stanju manicnog uzbudjenja parenja, svaki mu neuron signalizira potrebu za seksualnim objektom. Osjetljivost za imprint je akutna i prva seksualna uzbudjenja koja stimuliraju adolescentni nervni sistem ostaju fiksirana citavog zivota i zauvjek definisu seksualnu realnost individue. Zbog toga nas ne treba cuditi ogroman broj fetisa, koji se sticu u ovim osjetljivim trenucima. Zapravo mozemo tacno reci u kojem vremenskom periodu je osoba bila imprintirana, prosto registrujuci koji fetisi je stimulisu: crne cipkane carape, alkohol, cool jazz i crewcut frizure definisu citavu generacijsku grupu imprinta, bas kao sto vrece za spavanje, Mick Jagger, marihuana i uske farmerke definisu drugu grupu. Kada Sinatra pjeva u Las Vegasu, klimaktericni fan ignorise svoje bore i dupli podvaljak i neuroni mu eksplodiraju u refleksnom odusevljenju. Mladjoj generaciji je to smijesno i dosadno: „Sta ovaj celavi starac ima sa seksom?“ Ni jedna grupa ne razumije fetise druge grupe seksualnog imprinta.

Za peraca mozga je veoma znacajno da razumije presudni uticaj socijalno-pripitomljenog morala na seksualno ponasanje. Pleme uvijek okruzuje razmjenu spermatozoida sa jajnom celijom sa zestokim prijetnjama i nasilnim tabuima – do stepena, kada ljudi prestaju biti svjesno da rijec „moral“ oznacava jos nesto drugo osim seksualnog „ne-ne“. Posvuda, u svakom drustvu, seksualni mozak se bezobzirno pripitomljava i kanalizira u plemensku produktivnost. Socijalno odobreni orgazam je usmjeren ka monogamnoj prokreaciji; orgazam zbog zabave je denunciran i oni koji ga praktikuju su cesto proganjani. Prespajanje seksualnih kola prekida pripitomljenu vezu, rascjepljuje pripitomljenu licnost i dozvoljava stvaranje nove veze sa drugacijom subkulturom i njenim heretickim seksualnim sistemom vrijednosti. Takvo re-imprintiranje erotskog mozga moze biti najefektivnija tehnika pranja mozga ali samo kao dodatak osnovnom blajhanju kola prvog i drugog mozga, sigurnosti i statusa ega. Da je, na primjer, Cinque silovao Patty Hearst prve noci njenog zarobljenistva, ona bi najvjerovatnije razvila duboku odbojnost. Ali ako je subjekt poceo da se obraca peracu mozga za biolosku sigunrost, fizicku podrsku i definiciju emocionalne realnosti, onda seksualno zavodjenje moze imprintirati citavo novo erotsko polje.

Da bi smo odrzali sopstveni mjehur realnosti, potrebno je da se okruzimo sa plemenskom podrskom. Veliki dio ljudske komunikacije je sramotno primitivan i sastoji se od beskonacnih varijacija na „Ja sam jos uvijek tu. Da li si ti jos uvijek tu?“ (solidarnost kosnice) i „Nista se zapravo nije promijenilo“ (biznis kosnice as usual).
Izolacija, prvi korak u pranju mozga, uklanja zastitni mjehur. Kada subjekt prestane da dobija feedback – „Mi smo jos uvijek tu. Nista se nije promijenilo“ – imprinti pocinju da blijede. Istrazivaci i brodolomnici koji su prezivjeli dugu izolaciju, kako primjecuje Dr. Lilly, su veoma stidljivi neposredno nakon spasavanja. Bukvalno su preplaseni od ljudske konverzacije – ponekad tokom nekoliko sedmica – jer znaju da bi ono sto kazu moglo zazvucati suludo pripitomljenom prosjecnom odraslom covjeku; njihovi imprinti su izblijedili i oni se nalaze u dekondicioniranom lebdecem svijetu jogija ili mistika. Potrebno je najmanje nekoliko dana da ponovno reimprintiraju njihov stari socijalni mjehur.
Slicna osjetljivost na imprinte i povratak u stanje infantilnosti se desava u mnogim slucajevima produzene hospitalizacije, tamna cinjenica koju mnogi medicinari ne razumiju. Nekim pacijentima je bukvalno mozak toliko ispran da postaju dozivotni invalidi – klasicni slucaj bespomocnosti drugog mozga – i bivaju optuzeni od medicinskog personala za simuliranje, oznaka koja prebacuje krivicu sa nesposobnog tehnicara na bespomocnu zrtvu.

Funkcija nervnog sistema je da fokusira, izabere, suzi izbor, selektira iz beskonacnosti mogucnosti one biohemijske imprinte koji determiniraju taktiku i strategiju prezivljavanja na jednom mjestu, status u jednom plemenu. Dijete je genetski spremno da nauci bilo koji jezik, bilo koju vjestinu, igra bilo koju seksualnu ulogu; u veoma kratkom vremenu ono postaje rigidno fiksirano da prihvati, slijedi i imitira ogranicenu ponudu njegovog socijalnog i kulturnog okruzenja. U ovom procesu svako od nas placa veliku cijenu. Prezivljavanje i status znace dobrovoljno odustajanje od neogranicenih mogucnosti nekondicionirane svijesti. Pripitomljena licnost unutar socijalnog mjehura je trivijalni fragment potencijala za iskustvo i inteligenciju, imanentnog ljudskom biokompjuteru od 110 milijardi celija. Bukvalno smo opljackani do gole koze; oduzeta nam je kontrola nad nasim culima; samo smo za nijansu svjesniji od bilo koje druge zivotenje u coporu.
Posao peraca mozga je jednostavan, jer se sastoji samo od zamjene jednog seta robotskih kola sa drugim setom. Kada subjekt pocne da trazi biolosku sigurnost i podrsku ega od programera, bas kao sto dijete to trazi od roditelja, bilo koja ideologija treceg mozga moze biti imprintirana na osetljive neurone. Posto smo svi imprintirani sa sopstvenim socijalnim mjehurima, ne prepoznaje se generalno da bilo koja mapa realnosti, koju koriste ljudi – ma koliko bila ekscentricna i paranoidna – pravi isto toliko smisla koliko bilo koja druga. Ljudi su vegetarijanci ili nudisti ili komunisti ili obozavatelji zmija iz istih razloga, zbog kojih su drugi ljudi katolici ili republikanci ili liberali ili nacisti. Tokom osjetljivosti za imprint svako moze da zamijeni jedan sistem sa nekim drugim. Lako mozemo biti navedeni da mijenjamo od „Hare Krishna“ na „Isus je umro za tvoje grijehe“ do „Pobij svinje!“ i da nadjemo smisao u bilo kojoj od impliciranih ideologija. Sledeci korak za perace mozga je da nas ubijede da je bilo ko, ko ne vidi svijet po specificnoj mapi realnosti, zlonamjean, glup ili lud. Nakon programiranja mjehura treceg mozga oko subjekta, kompletna procedura pranja mozga mora da re-imprintira seksualne motive i sisteme tabua. U ovom aspektu su drzavni peraci mozga zabavno nesposobni u poredjenju sa vanzakonskim organizacijama.

Vlade su bigotne, konzervativne i seksualno hladne jer pripitomljavanje ovisi o usmjeravanju genitalnih strasti od individualne gratifikacije ka osnovnoj familiji – ili, u modernim insektoidnim socijalizmima, od individue i familije ka kolektivnoj produktivnosti kosnice.
Seksualno reprogramiranje moze da imprintira ili novu seksualnu ulogu (kao kod kulta Mau Mau, gdje se insistira da neofiti pocine homoseksualni cin da bi se odvojili od seksa orijentisanog na familiju) ili antiseksualnu ulogu (kao kod casnih sestara, koje postaju Hristove nevjeste i konvertiraju seksualni naboj u religiozna odusevljenja). Vojni i zatvorski sistemi, nakon sto su izolovali ljude od uobicajene socijalne realnosti, dozvoljavaju i precutno odobravaju asocijalne seksualne imprinte, bilo heteroseksualne ili homoseksualne; godisnja potrosnja sperme na posteljini u celiji ili kasarni je godina programiranja u anti-pripitomljavanju.

Slicno tome, svako zna da je klasicna privlacnost vojnog zivota mogucnost za drustveno izdatu seksualnu dozvolu, ukljucujuci avanture u bordelima i silovanje neprijateljskih zena – uzbudjujuci program za mladog muskog primata.
(Velika misterija koja je zaokupljala i iritirala klimaktericne muskarce, koji su vladali Amerikom u sezdesetima – zasto mladi muskarci nisu napaljeni na avanturu u Vijetnamu? – se da lako rijesiti u neuroloskom kontekstu: novi seksualni imprinti marihuana-revolucije su ucinili odlazak u Sajgon zbog postenog kresa nepotrebnim i ne-esteticnim.)