Sticky Thinking Nr. 5

Crtice iz adolescencije

Smrt povlači obarač: Rođenje

Deponija u sutonu pod zelenim večernjim nebom. Mladić se spušta u toplu mijazmu metalnih kuća, udaljenih samo nekoliko metara od autobuske stanice, u getu radioaktivne prašine. Provlači se kroz plave plamenove baklji iz prljavih haustora. Zapaljeni kontejneri, jeftini željezni sanduci za spavanje, usukane konstrukcije umornog čelika i ukočena okna od pleksiglasa izgubljenog pokreta. Čitava ulica prepuna poludjelih robota.
«Vruć kraj. Bolje da pripazim», kaže sam sebi.
Na trotoaru povrijeđeni mozaici pipkajućeg života. Poneki prolaznici pretvoreni u smrznute meteorite. I sve ih je više...

Bljesak iznenadnog sjećanja:
«Probudio sam se jednog jutra u mojoj kolibi oblijepljenoj starim novinskim stranicama, u podrumu napuštenog postrojenja za spaljivanje smeća iz mitskih vremena. Propuzao kroz stomačne bolove u radioaktivne zrake sunca, ušetao u Grad i naišao na ovaj očaj koji postaje nepodnošljiv... Smrad klanice u meni. A posvuda oko mene defetistički frikovi koji pokušavaju da mi objasne kako nema nikoga ko ne bi rado jednom otkačio i poubijao nekoliko desetina ljudi. Bliža budućnost izgleda kao apokalipsa. Ili se ona već desila? Možeš da je aktiviraš na bilo kom mjestu i metamorfoza počinje...»

Teški metalni zvuci u betonskim ulicama Deponije odzvanjaju avetinjski u sumraku. Plastične vreće i prazni kanisteri benzina u besmislenim gomilama, asfalt pod gladnim neonskim svjetlom, koncentrisani laserski zrak siječe ustajalu atmosferu, sprženi kondomi, smrad gume koja gori u zelenkasto svjetlucajućoj kancerogenoj mokraći na ivici trotoara pored zapaljenog kontejnera za smeće... Očajni urlik koji odzvanja kroz džunglu mesa.

«Ne vidim ništa loše, ne čujem ništa loše», ponavlja da ga panika ne udavi.
Ulazi u prašnjavi izlog koji ništa ne reflektuje. Prašnjavi prostor pun insekata. Posvuda prašina. Baca još jedan kratki pogled iza sebe prije nego što uđe. Stavlja gas masku, udiše nekoliko puta i odmah se osjeća bolje.
«Dalje niz gvozdene ulice, samo dalje odavde!».

Sada je na drugoj strani, prolazi kroz sliku iza ogledala. Popušene lule hašiša sinhroniziraju događaje brzinom svjetlosti. Njegove riječi u prostoru i okolo ništa osim nepodnošljivog zadaha Zatvorenika Svijeta. Suvi prag sjećanja puca kao čovjek na spravama za mučenje. Svjetski otpad se gomila u očima čovječanstva. Polomljena tijela kruže kroz niske frekvence mozga. Šaputanja pogrebnika u njegovoj glavi...

Tamo napolju, na trotoaru, ponovo se javlja blijeda gerila kao posjeta starih prijatelja. Sa radija stižu najnovije vijesti:
«Teroristi su ovih dana prepuni strasti...»
Sporo udaljavanje pucnjeva. Posvuda hladno svjetlo tragača, zagrijano usijanjem lagano rastapajućeg metala. Iza ćoška se neprimjetno pojavljuje Koljač u policijskoj uniformi, žućkasto filtriran, izlazi iz magle:
«Ove noći nas posjećuje naš divni Majmun Istorije».
Svaki ogavni podrig, svaka velika riječ odzvanja u ušima. «Munja nije munja, to je glupost gdje god pogledaš. Vatra nije vatra, to je mržnja koja ubija. Ka jugu se kreću rijeke izbjeglica, pljačkajući satiru čitave komade zemlje. Dolaze kao hijene, bezlične mase materije, kaplju iz vlažnih rupa. Sve same kreacije insektoidnog mozga.»
Pljuje zgađen.

«U sjećanju vidim helikopter kako kruži iznad grada, uzimam njenu ruku...»
Helikopter se zaista pojavljuje iz magle, kruži iznad grada. Nesuzdržani bijes propelera. Pet policijskih šljemova Koljača zatvaraju ga u krug. Lica kao maske u svjetlu tragača, između tutnjajućih magnetofona... Benzinska eksplozija u dolini u kojoj nema ljubavi, u zadahu fosfora i mokraće. Ljudi bez krvi i kože, tamni skeleti kuća i pepeo posvuda... On osjeća istopljeno meso na svom licu.
«Sa toplim proljetnim vjetrom dostižu me sjećanja na scene i junake iz vremena istopljenog mesa na Deponiji...», pisaće svoju ispovijest u dalekoj budućnosti kad bude starac i kada skoro ništa od starog svijeta ne bude postojalo...

Spiralni odsjaj neona struji kroz njegove oči. Zelena svjetla u ružičastim eksplozijama. Zelene iskre hidrogena eksplodiraju kao petarde u ništavilu iza njegovih kapaka i nestaju u crnom blatu na rubu unutrašnjeg horizonta... Veliki Ektoplazmaticni Blobo se pojavljuje u praznini, nad oguljenim elektrodama i metalnima cijevima na otpadima svijeta, nad krvavim ljudskim kostima:
«Eto to je ta Velika Imperija!», govori nezamislivim glasom, «Prokleti ćorsokak naših mozgova. Suština ovog starog crkavajućeg univerzuma podsjeća na trulu «pravu ljubav». Nemirni duh lebdi kroz pejzaže Frankenštajnovog pepela. Iza svakog ćoška vrebaju vavilonska lica, izjedena sporim vatrama dekadencije. Službenici Proširene Kontrole opipavaju moždane talase čovječanstva tražeći skrivena značenja. Smrad njihovog intergalakticnog rata lebdi u vazduhu zategnutom kao koža tamburina. Oni su gigantska vojska Koljača. Proždiru slojeve naših realnosti. Njihova buka je ovo bijesno zujanje koje se približava. Žele naše duše u mliječnoj gustoj mutnini. Oni su radioaktivni lanci verbalnog šlajma koji postoje da bi držali stari umorni cirkus u formi i bajate zvukove zatvora i zakona. Kao električne oluje pohote/zavisti/ljubomore koje pljačkaju dušu svijeta. I kokain je takođe elektrika...

Uvijek si postavljaš pitanje kuda vodi pokret u prostor. Pokušaću da ti dam odgovor. Ljudi su prijemne antene kosmičke inteligencije u nejasnom mobilnom tkivu. Psihodelične frekvence kreacije daju upute za preživljavanje u ljudskom mesu. Ljudi se kreću kroz vrijeme/smeće/novac, neprekidno u potrazi za svojom bajkom, sa pritisnutim FF dugmetom. Pogled ti je sad slobodan na kubističke reljefe planete Zemlje. Vidjećeš stvari o kojima nisi ni sanjao. Gdje smo mi u našim snovima? Evo eksplodiraju vrata sobe u kojoj ti se sve hronološki sortira. Ne vjeruj nikome i slijedi sopstveni instinkt u ovom stvarnom snu...»