Hari Džekson

Taj trzaj nogom dok leži smrtno pogođen, i ako se ne varam, pad glave u stranu, označavao je smrt. Kao u nemim filmovima. A tek pokojnikove širom otvorene oči.

U mojoj mahali su se nekada djeca igrala kauboja, igrao sam se i ja. Danas se u mojoj mahali djeca igraju socera, san anderasa, kantera i sličnih stvari za zaglupljivanje. Izgleda da svako vrijeme svoje igre nosi. Mi smo u tim svojim igrama zamišljali da smo neki od junaka iz vestern filmova. U nekim davnim vremenima u našoj bivšoj domovini vestern filmovi su bili jako popularni, pa se zbog njih dešavalo sve i svašta. Sjetite se samo raznih pjesama ispjevanih na tu temu. Meni najbliža i najdraža od svih je „Salko dinamitaš“ od Nervoznog Poštara. Pjesma govori o prisjećanju jedne individue na dječačke dane koji koji su bili ispunjeni snovima o vestern filmovima. Bilo je njih svojevremeno mnogo onih koji su isto sanjarili. U Bijeljini je živio čovjek čija je opsjednutost prešla u nešto više. Rođen je kao Aljus Musli bio je vrstan fotograf, ujedno vlasnik fotografse radnje WESTERN. Ne znam tačno kada je došao na ideju da snima vestern filmove ni to kada je došao na ideju da promijeni ime jer se danas o njemu malo zna. Ime koje je sam sebi dao zvučalo je mnogo bolje u svijetu vesterna - Hari Džekson. U vrijme kada su od domaćih valsti dobro dočekivani samo „partizanski“ filmovi, Hariju je teško bilo doći do potrebnog novca za snimanje vesterna. Ipak je snimo desetak vestern filmova koji kako on tvrdi nisu ništa lošiji od onih koje snimaju u Italiji. Filmovi su snimani na području Semberije i Majevice, trajali su oko 30 minuta, za najboljeg među njima slovi „Miris poljskog cvijeća“. Danas je jako teško ili bolje reći nemoguće dođi do Harijevih filmova. Neki su za Harija rekli da je ekscentrik, neki da je legenda, neki da je izuzetan umjetnik, ima onih koji nisu ništa rekli jer nažalost nisu čuli za njega. Hari je išao još dalje pa je svojim djevojčicama dao imena: Dženeta, Dženita i Virdžinija. O njemu su pisale mnoge novine, rađene su mnoge emisije. Posljednji takav uradak za koji znam uradio je Nisvet Džanko u sklopu magazina „Čekajući 2001“, rađena je na svojstven način, na jako čudnom mjestu. Nisvet je tada bio odjeven u kauboja i krenuo je put Arizona pijace. Budući da je Hari Džekson američko ime samim tim je i Arizona američko ime pa je Nisvet smatrao da je to mjesto najbolje za saznati nešto o „velikanu“ domaćeg vestern filma. Mislim da je logičnije da je emisiju pravio u Bijeljini kada je već iz Sarajeva došao do Arizone, mogao je i do Bijeljine. I ide tako Nisvet odjeven u kauboja Arizonom dok ga prolaznici i prodavači prate čudnim pogledima, neko nešto i dobaci („Đe ti je konj“ recimo). Dolazi do jednog štanda na kome se prodaju piratski filmovi i muzički materijali, onda upita prodavača: „Imate li film Miris poljskog cvijeća od Harija Džeksona?“, prodavač ne imajući pojma o čemu se radi odgovori: „Nema“. Nisvet ga dočeka sa: “Šteta“. Onda nastavi dalje. Poslije napornog traganja za Harijem po blatnjavim stazama Arizone iscrpljeni kauboj (Nisvet) svraća u jednu kafanu daščaru gdje naručuje dupli viski. U daščari sjedi Jasmin Duraković koji u tom kratkom dokumentarcu glumi kauboja sa Arizone i Nisvetu se obraća sa „stranče“, Nisvet se kod njega raspituje o Hariju ali ovaj mu samo pruži šture informacije. Priča kako su svi zaboravili Harija i kako su o njemu pisali dok im je treb'o, daje do znanja strancu da ga ovdje uzalud traži pa ga šalje onima koji su nekada pisali o Hariju. Brzo zatim dolazi konobar i poziva Nisveta u jednu prostoriju gdje sjedi neki čovjek koji je eto znao nešto o Hariju, ne baš mnogo. Mene je dojmila rečenica koju je „taj“ rekao na kraju koju baš ne mogu citirati jer je formirao na malo čudan način pa sam je samim tim zaboravio u cjelosti, u najkraćem bi izgledla ovako nekako: – Ne znam da li je Hari Džekosn živ, ali ja mislim da je živ jer legende nikad ne umiru. Cijela reportaža je rađena u crno-bijeloj tehnici pa nam je kao takva vratila bar dio čari Harijevih filmova. Nažalost, Hari Džekson je kako sam čuo umro u ljeto 1999. u svom gradu koji nije napuštao ni u toku rata. Iako je mrtav on još uvijek živi u nečijim sjećanjima i u svojim filovima koji danas rijetki posjeduju. Vjerovatno postoje u arhivi BHT-a, bilo bi lijepo da ih nekada puste. Ja sam uzaludno pretraživao buvljake tražeći njegova ostavarenja. Izgleda da su prošla vremena kauboja. Baš kao što neki čekaju da se pojavi „novi“ Tito, ja čekam da se pojavi „novi“ Hari Džekson.

Emir Nišić
pjesme, kratke priče, putopisi...

evo jos nesto iz tog vremena