NOVO SUĐENJE GENERALU TRIFUNOVIĆU?
General Vlado Trifunović, bivši zapovjednik Varaždinskog korpusa, vjeruje da bi u doglednoj budućnosti presuda protiv njega u Hrvatskoj mogla biti ukinuta. Trifunović, jedinstvena žrtva ratova u bivšoj Jugoslaviji, jer je u Hrvatskoj osuđen zbog ratnog zločina, u Srbiji zbog izdaje, a u Sloveniji se upravo vodi postupak protiv njega.
Dom izgubljenih
General sa suprugom Milkom i dalje živi u sobici beogradskog hotela Bristol, hotela u kojemu je mnoštvo ljudi sličnih sudbina, pripadnika jedne bivše vojske koji nisu bili dovoljno krvoločni da presele u neki od nacionalnih mitova, ni dovoljno lojalni novonastalim režimima da raspadom Jugoslavije usele u neke nove kvadrate. Uz sve nedaće koje su ga profesionalno snašle, Trifunović je operiran od karcinoma, a nedavno je preživio i moždani udar. Unatoč svemu, odlučan je istjerati ono što smatra pravdom.
"Ne treba mi pomilovanje u Hrvatskoj, jer se ono daje krivcima. Ja nisam kriv i želim ponovno suđenje, na kojemu ću prisustvovati i gdje ću se moći braniti", veli naš sugovornik.
Trifunović je na varaždinskom Županijskom sudu u ožujku 1993. godine osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Suđenje se odvijalo u odsutnosti, a Trifunović ne samo da nije bio upućen u njegov tijek, nego je tih dana imao i većih problema. Dok je u gradu iz kojega se povukao s vojskom izricana presuda, u drugom gradu, Beogradu, u koji je stigao, trajao je drugi postupak s potpuno drugačijom optužnicom.
"U Srbiji mi je prvi puta suđeno 1992. godine. Tada sam oslobođen da bi potom svi suci Vojnog suda bili umirovljeni ili izbačeni na ulicu. Zatim mi je presuda ukinuta, formirano je drugo vijeće, suđenje je održano 1993. godine i tada sam opet oslobođen. Bio sam sretan čovjek, ali nakratko, jer je Vrhovni vojni sud ukinuo i tu presudu, a i ti su suci izbačeni s posla", prisjeća se Trifunović.
Treći put u Beogradu mu je suđeno 1994. godine. Opet je, prisjeća se, formirano novo sudsko vijeće, a na njegovo je čelo došao čovjek koji je bio zamjenik vrhovnog vojnog tužitelja.
"On me osudio na 11 godina zatvora, a nedugo nakon što je završio postupak, dobio je čin generala. Istovremeno, smijenjen je predsjednik Vrhovnog vojnog suda koji je usvajao moje žalbe, a na njegovo mjesto postavljen je čovjek, pravnik, koji nikada nije radio u sudnici. I prvi predmet koji je dobio u pravosudnoj karijeri bila je moja žalba. Odbio ju je i potom je unaprijeđen u generala, a ja sam postao robijaš", jetko će Trifunović.
Zakašnjelo pomilovanje
Nakon presude, Trifunović odlazi u požarevačku Zabelu, jedan od poznatijih i zloglasnijih srpskih zatvora. Tamo ga 1996. godine zatiče pomilovanje koje je pod pritiskom javnosti potpisao Zoran Lilić, tadašnji predsjednik tadašnje Jugoslavije.
"Pušten na slobodu, ali promijenilo se samo to da živim ovdje, u sobici, umjesto u zatvoru. Presuda, međutim, proizvodi pravne učinke, pa mi nisu dali stan i umanjili su mi mirovinu. Radio sam više od 43 godine u državnoj službi, a sada izgleda kao da nisam radio i kao da ne vrijedim kao čovjek."
Prema presudi varaždinskog suda, Trifunović je zajedno sa svojim suradnicima Berislavom Popovom i Vladimirom Davidovićem kriv "što je u vremenskom razdoblju između 15. i 22. rujna 1991. godine u Varaždinu, tijekom oružanog sukoba između tzv. JNA i oružanih snaga Republike Hrvatske, protivno odredbama konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, naređivao podčinjenima borbena djelovanja nasumce po civilnim objektima i civilnim osobama u gradu i obližnjim naseljima Nedeljanecu i Novoj Vesi...". Prema tvrdnji suda, posljedice naredbi osuđenih su "smrt jedne civilne osobe, teško povređivanje druge osobe, te materijalna šteta na civilnim poslovnim i gospodarskim objektima u iznosu od najmanje 617.200.000,00 dinara", čime su počinili "krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 142 st. 1 Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 142 st. 1 Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske".
Olakotne okolnosti
Trifunović je, dakle, osuđen na 15 godina, a u podužem obrazloženju presude stoji i sljedeće: "Bivša JNA bila je u situaciji da u Varaždinu ispuca 32 tone čelika u minuti. U Varaždinu je bila smještena jedna od najvećih oklopno-mehaniziranih brigada bivše JNA, koja je bila opremljena svim vrstama naoružanja, od artiljerijskog do protuzračnog, velike razorne moći. No i bez obzira na to, radilo se sasvim sigurno i o vojnoj pobjedi oružanih snaga Republike Hrvatske, ali je predaja Garnizona bez obzira na bezizlaznu situaciju u kojoj se vojska nalazila, bila odluka s određenom težinom i s vojničkog stajališta ispravna, jer bi došlo do pogibije svih vojnika i cijelog oficirskog kadra. Istina je da su na Varaždin ispaljene granate, da je jedna osoba poginula, da je jedna osoba teško tjelesno povrijeđena i da je nastala ogromna šteta, no u datom momentu general Trifunović ipak je donio razumnu odluku koju profesionalni vojnici vrlo teško donose. Upravo radi toga Varaždin nije razoren na način na koji je mogao biti, jer je kod optuženika pobijedio razum, zbog čega je takovo ponašanje svim optuženicima uzeto kao olakotna okolnost, jer su u ovom prljavom ratu ipak pokazali barem malo ljudskog dostojanstva i razuma."
"U Varaždinu su mi ubijena dva vojnika, koliko se sjećam jedan je bio Makedonac, a drugi Hrvat. Ranjeno mi je petnaestak ljudi, neki i teško. Sjećam se da je jedan moj oficir bio toliko ranjen da mu je nakon dvije operacije u tijelu ostao čak 31 geler. Ležao je u Beogradu u Vojnomedicinskoj akademiji. Kad se oporavio, otišao je odavde, pridružio se svojemu narodu i u Armiji Bosne i Hercegovine postao general. Zove se Sead Delić i mogu reći da se držao vojnički, da nije ništa zgriješio ni protiv vojske, ni protiv naroda u Varaždinu. Što je poslije radio i kako se ponašao, to ne znam", veli general u svojoj sobici u beogradskom hotelu.
Zaista nema logike da je isti čovjek istodobno uspio počiniti ratni zločin u jednoj državi – Hrvatskoj i izdaju u drugoj - Srbiji. U Hrvatskoj je dobio 15 godina tamnice, jer je rušio Varaždin i ubijao, u Srbiji je osuđen na 11 godina, jer nije ubijao i rušio Varaždin. Danas, čini se da mu najteže pada što je presudama umrljana njegova karijera, njegova vojnička čast. U međuvremenu i Slovenci su pokrenuli postupak protiv njega. Nedugo nakon što je stigao u Varaždin, Trifunović je dobio zadatak da njegovi vojnici vrate pod kontrolu dijelove jugoslavenske granice koji su bili u Sloveniji i s kojih je tadašnja slovenska vlast potjerala savezne carinike. Trifunovićevi ljudi morali su doći do Gornje Radgone, no čim su ušli u Sloveniju, dočekala ih je zasjeda.
Slovenska zasjeda
"Moja jedinica se do granice probila boreći se. Kad su došli na cilj, vidjeli su da je tamo sve bilo demolirano, polomljeno. Tada ih je i okružila slovenska vojska, započele su borbe. U tim borbama, uvjeren sam, nijedan civil nije stradao. Optužnica, međutim, kaže da je jedan ubijen dok je sjedio ispred kuće, a drugi dok se vozio na biciklu. Čini mi se nevjerojatnim da netko sjedi ispred kuće ili se vozi na biciklu u zoni ratnih djelovanja. Tamo sam imao ranjenog vojnika, poslali smo helikopter po njega, no slovenska vojska nije dopustila da ga se transportira dok nije umro. Kad je umro, dopustili su da mu izvučemo tijelo, ali su Slovenci zarobili jednog pukovnika kojeg sam poslao u pratnji helikoptera. No, eto, oni vode postupak protiv mene", rezignirano će Feralov sugovornik.
A baš taj postupak upotpunio je apsurdnost njegove pozicije: Za Srbe izdajnik, za Hrvate zločinac, s izgledima da isto postane i za Slovence, ovaj je čovjek postao žrtva minulih balkanskih ratova. Žrtva kakvu je teško naći.
Besplatni stan
"Svjestan sam toga i ne bojim se. Kažu mi da me čeka Lepoglava čim uđem u Hrvatsku, a ja odgovaram da ću izdržati kao što sam izdržao Zabelu. Barem ću imati besplatan stan i hranu. Želim prisustvovati novom suđenju, sudjelovati u dokaznom postupku, da u novom vremenu, pred novim vijećem i s novim svjedocima dočekam oslobađajuću presudu. Imam neka obećanja da će se to dogoditi. Nisam pravnik i ne znam što treba učiniti da postupak započne, ali nadam se da će to biti što prije."
Prema njegovim riječima, dosad nije uspio kontaktirati s aktualnim hrvatskim državnim dužnosnicima. Njegov se odvjetnik, kaže, obraćao na više adresa, no nije imao uspjeha. Ipak, signal koji mu je stigao od bivšeg državnog dužnosnika daje mu nadu da bi postupak u Hrvatskoj ipak mogao biti ponovljen.
"U Hrvatskoj imam četvero djece, troje ih živi u Zagrebu, jedno u Bjelovaru, tamo mi rastu i unuci i volio bih kao i svaki djed biti s njima. U Beogradu ih nemam gdje ni primiti, imam sobu od devet kvadrata. Istodobno i ženi mi je oduzeto pravo na stan u Zagrebu, o čemu ste već pisali: U obrazloženju koje je potpisao Milan Vuković, ustavni sudac, stoji da i ona mora snositi posljedice mojih postupaka. Ovdje je nakon Drugog svjetskog rata Draža Mihailović osuđen i strijeljan, a taj režim, o kojemu danas svi govore kako je bio represivan, nije mu dirao ni ženu ni djecu. A pogledajte što se meni događa", govori Trifunović.
Sve što Trifunović traži jest da jedno bude ponovljeno, ovoga puta s njim na optuženičkoj klupi. Nemoguće je da je Trifunović istodobno uspio biti i zločinac i izdajnik. Izdajnik je, formalno-pravno, ostao, na Hrvatskoj je da mu pruži priliku da dokaže kako nije zločinac.
Copyright © 1993 - 2007 Feral Tribune. All rights reserved.
Ovo sam morao da pročitam u Feralu, Beogradska štampa, i ona žuta i ona druga, izgleda da nemaju prostora da se bave generalom Trifunovićem, još uvek živom metaforom blata u kome živimo.
ovo je
najbolji scenario koji sam prochitala, a da pri tome nije ni izmishljen, sad josh samo da ga neki profesionalac prepakuje, da se prevede, pa pravac nekom poznatom producentu-sva autorska prava i tantijemi da se ispalte Trifunovicu, a pri tome verujem da bi dobio vece moralno zadovoljenje reakcijom svetske javnosti nego bilo kog suda od pomenuta tri.
Mozda zvuchi kao shala, ali taj chovek, koji je jedan od retkih da se poneo razumno u prljavom ratu zasluzuje mnogo vishe od oslobadjajuce presude, a to vishe-kao ni manje ce teshko izgurati sa ovim nashima, ma kojima sa prostora bivshe YU.
nece mu angie niko pomoci
njega ni garnitura petooktobarska nije uzela u zastitu, bas zato sto mu je Perisic i smestio. tako da je svako pokrivao svoje tragove. njegov zivot moze biti scenario za nasu tuznu stvarnost- zatrpavanja pravih vrednosti.:(
General Trifunovic
Ne razumijem zasto te toliko fascinira cinjenica da si to procitao u Feralu. Pa mnogo toga cujes i u pescaniku u Srbiji. An, zaista ne razumijem tvoju ljubav i postovanje prema istim novinama, zar to na kraju krajeva ne bi trebalo da bude normalno, da novinari istrazuju i pisu istinu?!
Ali, pazi, cinjenica je da u Hrvatskoj imas jedan Feral, koji svakih malo kuka kako mu treba finansiska sprica, kako zele da ga ugase, ovo ono...onaj tvoj tekst o pescaniku je apsolutno mogao da napise i neko iz Hrvatske u vezi Ferala.
General Trifunovic, jedna od par tragicnih figura u godinama haosa.
A da o tome nije pisao ni
A da o tome nije pisao ni Feral- to bi se bolje uklopilo u prihvaceni spski klise o zlocudnoj Hrvatskoj?
Aviva
ako je pitanje bilo upuceno meni, odgovor je...ne uklapam se u srpski klise,. niti u bilo koji drugi, sto ne iskljucuje tvoju konstataciju o zlocudnoj Hrvatskoj.
ipsi....
Nema riječi o mojoj ,,ljubavi,, prema Feralu.Da ih poštujem-poštujem.
Što ti toliko o njihovim finansijama?
Tekst sam postavio isključivo zbog tragedije gen.Trifunovića koji je u Srbiji zaboravljen.
Peščanik?
Pa nije se nešto bavio u poslednje vreme Trifunovićem, niti je vest o mogućem (fer) suđenju u Hrvatskoj bila predmet medija u Beogradu.
Archos
komentarisao sam tvoj zavrsetak izlaganja, da si morao to da procitas u Feralu, nista drugo.
Zasto ja non stop o feralu i finansijerima..pa zato sto znam u kakvim su teskocama...nema tih novina u Srbiji koje vise kubure od istih. A nije to ni zato sto ne mogu, vec zato sto su se izgubili u prostoru i vremenu, archos. Nisu pratili vrijeme, trendove, ne pomisljaj da mislim da treba da promjene novinarsku istrazivacku politiku koje su se do sada pridrzavali..jednostavno, ocito je da su zalutali negdje..meni je iskreno zao sto je tako.
General Trifunpovic, Archos, je samo jedan u nizu zaboravljenih "negativaca", a takvih je nakon svakog rata par komada. To je jednostavno tajko. Reci ces, ali ne treba da bude. A ja tio kazem, nikada drugacije biti nece.
Postoje dobri i losi generali, oni koje slave i oni koji su ispali ovce...kad zapuca oruzje, istina je prva zrtva. Uvjek bilo i uvjek ce biti.
Archos
komentarisao sam tvoj zavrsetak izlaganja, da si morao to da procitas u Feralu, nista drugo.
Zasto ja non stop o feralu i finansijerima..pa zato sto znam u kakvim su teskocama...nema tih novina u Srbiji koje vise kubure od istih. A nije to ni zato sto ne mogu, vec zato sto su se izgubili u prostoru i vremenu, archos. Nisu pratili vrijeme, trendove, ne pomisljaj da mislim da treba da promjene novinarsku istrazivacku politiku koje su se do sada pridrzavali..jednostavno, ocito je da su zalutali negdje..meni je iskreno zao sto je tako.
General Trifunpovic, Archos, je samo jedan u nizu zaboravljenih "negativaca", a takvih je nakon svakog rata par komada. To je jednostavno tajko. Reci ces, ali ne treba da bude. A ja tio kazem, nikada drugacije biti nece.
Postoje dobri i losi generali, oni koje slave i oni koji su ispali ovce...kad zapuca oruzje, istina je prva zrtva. Uvjek bilo i uvjek ce biti.
Presuda generalu
Presuda generalu Trifunoviću u Hrvatskoj je sramota za hrvatsko pravosuđe. Nažalost suđenje je održano u vrijeme dok su se donosile presude po Tuđmanovim sucima, tipa navedeni Milan Vuković. Premda i danas još ima takvog sudačkog "kadra", koji svojim debilnim presudama zapanjuju javnost (Lozina,Milanović) stvari se ipak pomalo pomiču na bolje.
General Trifunović svakako treba inzistirati na ponovnom suđenju. Čitajući razne intervjue sudionika varaždinskih događanja, može se lako doći do zaključka da gotovo svi odgovorni sa hrvatske strane odaju počast generalu za postupanje. Presuda je klasično politička.
A evo i izvadak iz razgovora sa generalom Trifunovićem objavljenom u "Nacionalu" 21.10.2003.
Danas je 65-godišnji Trifunović teško bolestan, mirovina mu je umanjena, živi u sobi sumornog vojnog hotela “Bristol” blizu beogradskog autobusnog kolodvora i kaže: “Na suđenju sam shvatio, jer sam došao do podataka koje u Varaždinu nisam znao, da sam se sa svojom jedinicom našao u procijepu zavjere, između politike hrvatskog vodstva i Hrvatske vojske s jedne strane, vojnog vrha JNA s druge i s treće vodstva Srbije”.
NACIONAL: Koliko ste dugo bili u Varaždinu? – Tri mjeseca i 10 dana. Primio sam dužnost u Varaždinu 10. lipnja, a iz Varaždina sam otišao 22. rujna. Ja sam u Varaždinu osuđen na zatvor od 15 godina kao ratni zločinac, s obrazloženjem da sam napao grad, nanio gubitke i porušio objekte. Ali nisam napao Varaždin! Prije borbe u Varaždinu, Glavni stožer, pod rukovodstvom hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, održao je u Zagrebu sastanak 8. rujna na kojem je odlučio da se garnizon Varaždina napadne.
NACIONAL: Je li dotad bilo sukoba u Varaždinu? – Prije toga situacija je bila mirna. Mjesec dana prije tog sastanka 8. rujna Hrvatska je proglasila opću mobilizaciju svojih rezervista, naoružala ih i obučila. Ookružili su i blokirali moje jedinice. Kad je hrvatski Glavni stožer 8. rujna odlučio likvidirati garnizon u Varaždinu, istoga dana, preko obavještajnih izvora u hrvatskim strukturama, obaviješteni su zapovjedništvo Pete vojne oblasti JNA u Zagrebu ? moje pretpostavljeno zapovjedništvo ? i Štab vrhovne komande na čelu s Veljkom Kadijevićem. Ja sam za taj sastanak Glavnog stožera doznao tek na sudu u Beogradu. Pitao sam Kadijevića, kao svjedoka, je li znao za sjednicu Glavnog stožera i odluku od 8. rujna. “Znao sam”, rekao je. “Zašto niste nešto poduzeli?”, pitao sam. “Tuđman je uvijek nešto planirao, ali nije provodio”, rekao je. Nije točno! Tuđman je proveo u djelo sve što je planirao.
NACIONAL: Koga ste u rujnu 1991. imali pod zapovjedništvom? – Pod zapovjedništvom sam imao 220 vojnika i 60 oficira, raspoređenih u više objekata u Varaždinu. Imali smo zadatak da izvodimo obuku vojnika, jer su to bili regruti, i da budemo u kasarnama. Naredba je bila da ne napuštamo kasarne i da budemo spremni bude li provokacija, jer je stanovništvo pokazivalo popriličnu mržnju prema vojsci. Nismo imali nikakav zadatak za represiju prema narodu, prema državi Hrvatskoj, ni prema njihovoj vojsci. Ali dobili smo naredbu da prikupljamo podatke što Hrvatska vojska radi i da izvještavamo. Vrhovna komanda je u srpnju i kolovozu naredila otpust svih isluženika više generacija vojnika u Varaždinu. Početkom rujna otpustili su i posljednju obučenu generaciju vojnika i ispraznili moj korpus.
NACIONAL: Rezultat toga je da ste imali 220 vojnika umjesto…? – U ratu bi jedinice u Varaždinu trebale imati 10.000 vojnika. Hrvatska vojska je potkraj kolovoza blokirala sve naše jedinice, isključila vodu, struju, obustavila isporuku hrane. Nismo mogli, da smo i htjeli, kretati se gradom. Posljednja generacija regruta nije bila kompletna, jer se mnogi regruti nisu odazvali. Ostao sam s regrutima čiji broj nije bio dovoljan ni za stražarsku službu, a kamoli obranu. Pojedini vojnici napuštali su jedinicu. I neki su oficiri pobjegli. Kad je kulminirala blokada i hrvatske jedinice bile spremne da nas napadnu, moja pretpostavljena komanda je bez mog znanja, bez ikakve vojničke potrebe, iz Bihaća poslala dva aviona koji su preletjeli Varaždin, probili zvučni zid i bombardirali poljoprivredni aerodrom. Bacili su bombu na jedan avion, mali krater je napravljen na pisti, a drugi je avion bacio bombu u kukuruz. Bio sam iznenađen. Nisam tražio avione, nije trebalo, sportski aerodrom nije bio smetnja za našu obranu i opstanak. Tamo su bili klipni avioni za obuku padobranaca i prskanje polja. Istog trenutka uslijedio je napad na sve moje jedinice. To je 15. rujna 1991. Kad je počeo napad na naše jednice, vojnici su odgovorili vatrom. Nazvao sam zapovjednika Pete vojne oblasti Životu Avramovića u Zagreb i pitao što znači bombardiranje i zbog čega je započeo kavgu u Varaždinu. Kaže: “Mi znamo zašto. Izdržite jedan do dva dana, mi ćemo riješiti.” Otada ga više nisam čuo.
NACIONAL: Što se dalje događalo? – Borba je trajala 15. i 16. rujna, a 17. rujna prije podne utišao se napad, pa smo i mi prekinuli. Jedva smo dočekali da napadi prestanu. Nije proteklo sat vremena, ponovno su avioni nadletjeli Varaždin, a u Čakovcu su bombardirali poljoprivredni aerodrom. Poslije tog bombardiranja nastavljen je hrvatski napad, neki naši objekti su 19. rujna zauzeti. Ujutro 22. rujna procijenio sam da sledi likvidacija, da je moral vojnika i oficira pao, da su preplašeni. Imali smo poginule, mnogo ranjenih, vode nismo imali.
NACIONAL: Kolike ste gubitke imali? – Dva oficira mrtva i petnaestak oficira i vojnika teško ranjenih. Vojnici i oficiri tražili su da ih spašavam kako znam. Nije više bilo spremnosti za borbu. Nisam znao naći rješenje. Krizni štab Varaždina ponudio je pregovore. Prihvatio sam, smatrajući da ću tako naći šansu da se riješi problem. Zahtijevao sam pregovore kod mene u komandi. Oni su došli ? predsjednik Kriznog štaba Čedomir Cesarec i član Kriznog štaba Radimir Čačić. Ja sam tražio da se obustave napadi, rekao im da nismo napali grad i da će odgovarati za sve što se dogodilo. Ostavio sam s njima svog ađutanta, prikupio sve oficire i tražio mišljenje. Ni jedan oficir nije predložio da se nastavi borba. Kad sam se vratio u kancelariju, zaprijetio sam Kriznom štabu da, ako hoće pregovarati, tražim da povuku svoju vojsku dalje od kasarne. Oni su rekli da je to vrlo teško, a ja: “Neću pregovarati i nećete izići odavde.” Bilo je otpora, ali je Hrvatska vojska, ipak, povučena. Tražio sam od Kriznog štaba da ostanu kao naši taoci i da nas izvuku iz Varaždina i sprovedu do Srijema.
NACIONAL: Pregovarače ste uzeli kao taoce? – Predsjednika Kriznog štaba i jednog od članova. Rekao sam im da će, ako nas dovedu žive do tamo, i njima život biti darovan i da će se vratiti kući. Od Varaždina do Srijema ima 400 kilometara. To je bio osinjak zasjeda i barikada. Pozvali su da dođe policija na čelu s jednim rukovodiocem, koji bi ispred nas išao, upozoravao na barikade i čistio put. Kad sam vidio da ćemo se moći izvući, naredio sam da se onesposobe oružje i borbena tehnika, u što većem stupnju, ali da nema zvučni efekt. To je učinjeno. Tehnika i naoružanje koji su ostali u Varaždinu nisu se bez generalnog remonta mogli upotrijebiti. Hrvatska tada nije imala svoje remontne kapacitete, rezervne dijelove. To što mi se pripisuje da su tim naoružanjem tukli druge garnizone JNA i nanijeli im goleme gubitke, nije točno. Ja nisam ništa u Hrvatskoj pogriješio, nikakav zločin počinio. Bio sam s malobrojnom jedinicom koja je napadnuta. Branio sam gole živote. Kazna u Hrvatskoj je umjetna. Suci su je izrekli po nalogu vlasti koja je 8. rujna 1991. naredila našu likvidaciju. Uložili smo zahtjev za obnovu kaznenog postupka u Varaždinu. Županijski sud je, međutim, unatoč dokazima koji su mu predočeni, odbio taj zahtjev. Uložili smo žalbe Vrhovnom sudu Hrvatske, ali nam još nije odgovoreno.
NACIONAL: Mislite li da je to bila posljedica toga što je Varaždin bio “s pogrešne strane”, zapadne, “granice srpskih zemalja” Virovitica ? Karlovac ? Karlobag? – Možda. U Varaždinu i Zagorju stanovništvo je gotovo 100 posto hrvatsko. Vjerojatno je stradanje mog garnizona, da smo izginuli, u budućnostij trebalo biti kamen spoticanja između Hrvata i Srba. Da Hrvati, na primjer, tumače da je neki general Trifunović, fanatik, golobrade regrute gurnuo u smrt kako bi osvojio i okupirao Hrvatsku. “I evo ih, leže ovdje. Nikad sa Srbima ne treba imati posla, oni su genocidan narod.” S druge strane, jer imao sam visoke službene ocjene, možda su, da sam mrtav, Srbi trebali reći: “Našeg najboljeg generala i hrabre vojnike koji su branili Jugoslaviju pobio je genocidni
ustaški narod. Nikad s njima posla.” Mene majka nije rodila da širim mržnju. Ne dam da se manipulira kostima mojih vojnika u mržnji dvaju naroda. Zato sam spasio svoje vojnike.
NACIONAL: Ipak vas na jednoj strani proglašavaju zločincem, a na drugoj za izdajicom. Nakon 12 godina, mislite li da ste pogrešili? – Ne, ispravno sam postupio u onoj situaciji. Meni je u Beogradu odobren izvještaj. Rečeno je da su mi htjeli pomoći, ali da nisu mogli, da je dobro što sam spasio ljude i određena mi je nova dužnost. Međutim, nakon dva dana neki su mudraci rekli: “Ovo je nama prilika. Trifunovića na sud, kako bismo opravdali sve što nam se zbiva.” Načelnik Personalne uprave general Gojko Krstić mi je rekao: “Bit ćeš suspendiran. Preporučujem ti da bježiš.” Rekao sam mu da neću bježati, a on meni: “Ako ne razumiješ što ti govorim, ne poznaješ srpsku povijest: Srbiji nisu potrebni živi ljudi, nego mrtvi heroji.” Sutradan mi je general Ilija Đuić, koji je tada bio u mirovini, rekao: “Nisi trebao živ doći. Poznajući te, smatrao sam da ćeš sigurno poginuti tamo.” Oni su znali za moju vojničku revnost, znanje, sposobnost i upornost, ali su mislili da sam fanatik. Smjestili su me u Varaždin, da sve svoje vojnike strpam u grob. Ali ja sam uvijek bio razuman čovjek.
Odlican tekst iz Nacionala,
Odlican tekst iz Nacionala, mayo.
I zavrsni pasus koji sve objasnjava, kad je rec o strategiji srbijanske vojske i drzave: "Sutradan mi je general Ilija Đuić, koji je tada bio u mirovini, rekao: “Nisi trebao živ doći. Poznajući te, smatrao sam da ćeš sigurno poginuti tamo.” Oni su znali za moju vojničku revnost, znanje, sposobnost i upornost, ali su mislili da sam fanatik. Smjestili su me u Varaždin, da sve svoje vojnike strpam u grob. Ali ja sam uvijek bio razuman čovjek."
Zox, Zox
imas dobrih momenata, ali nikako da shvatis realnost...nije to bila strategija srbijanske vojske vec one jna, one zajednicke...gdje god su bili njihovi generali, vojska je bila nista, meso za grob, meso za njihov produzetak privilegija....samo tamo, na svim stranama, gde su generali ili nizi komandujuci izasli iz sjenke, progurali se pored istih, cijenjen je vojnicki zivot....nema razlike ni na jednoj strani.
Ipsi,ipsi
Pričaš gluposti.
Od Trifunovića se očekivalo (prećutno, podrazumevajuće, bez preuzimanja Generlaštabne odgovornosti) da od Varaždina napravi Vukovar, da pobije što više građana Varaždina, svojih 220 vojnika i 60 oficira i na kraju u skladu sa časnom ,,tradicijom,, srpskih oficira ubije i sebe.
Feral se -izgubio!?
Mislim, dokle ćeš nadobudno da pričaš gluposti?
I, usput, dokle misliš da možeš da relativizuješ stvari?
Archo
Da li sam ja rekao da se to od njega nije ocekivalo...zelite li da vam dovedem ovdje na blog par bivsih bojovnika Hrvatske vojske koji ce vam to isto reci za njihove generale, bivse JNA generale, od kojih se to isto ocekivalo?!
Feral se izgubio, da...popricajte sa ljudima zeljnim istine, a da zive u Hrvatskoj, koji su nekada Feral smatrali vrhom novinarstva. Uvjek volim da pricam s ljudima koji o svom sude pa tako i u ovom slucaju.
Relativizujem? Navedite mi primjer gdje sam to uradio.
-General Trifunpovic,
-General Trifunpovic, Archos, je samo jedan u nizu zaboravljenih "negativaca", a takvih je nakon svakog rata par komada. To je jednostavno tajko. Reci ces, ali ne treba da bude. A ja tio kazem, nikada drugacije biti nece.
Postoje dobri i losi generali, oni koje slave i oni koji su ispali ovce...kad zapuca oruzje, istina je prva zrtva. Uvjek bilo i uvjek ce biti.-
Ovo su primeri statističke relativizacije, koja je potpuno dehumanizovana i naravno neopravdana.
Ponovo:ne brini za Feral i hrvate.
Gde vam je pristojno novinarstvo u Srpskoj ili kako već?
I da ti kažem, već me nervira kada mi ovde pričemo da su u Srbiji govna do preko glave, vi odatle nam objašnjavate kako stvari ipak (ovde) tako ne stoje.
Imaš ono, prvo počisti u svom dvorištu, pa onda pričaj....
Archos
pa cemu nerviranje...vi konstantno nas uzimate u usta pa se ja ne bunim, sta vise, nazivate nas sumskom i kako vec ne...oprosti ako te nerviram, ali cinicu to i dalje. Ja u svom dvoristu cistim, uvjek je piko belo, ne brini :-)
"Ovo su primeri statističke relativizacije, koja je potpuno dehumanizovana i naravno neopravdana."
Samo reci da je to to, a ne objesniti, meni nista ne znaci..ebga.
Ne, ne brinem za Hrvate, oni ce sami sa sobom morati da se sretnu, a to nece biti nimalo naivno, a ni bezbolno.
ipsi
Nema se šta raditi sa onim ko je ,,ubeđen,,sa onim koji ne poznaje -sumnju-.
ipsisimuss
"gde su generali ili nizi komandujuci izasli iz sjenke, progurali se pored istih, cijenjen je vojnicki zivot...."
Ne bih se složio s tvojom konstatacijom.
Naprotiv, govorim iz osobnog iskustva,na hrvatskoj strani operacije su uspješno vođene samo tamo gdje je bio školovani vojnički kadar. Tamo gdje su stvar vodili "novokomponirani" generali i časnici, stvari su se krvavo i neuspješno završavale...
Bez Špegelja,Bobetka, Stipetića,Tusa, Ademija, Krstičevića, Agotića itd. teško da bi stvari završile onako kako su završile.
Da je sve bilo na Rojsovima, Glavašima, Norcima...
Mayo
siguran sam da si me pogresno razumijo. Gledali smo se preko nisana, da znas:-) i ne poricem da nam je skolovani kadar pruzio mnogo..mislio sam na one tipicne JNA generale koji su prvi okacili nacionalne znacke na revere i glumili rat. Onog trena kada smo sahranili JNA vodili smo pravi i cisti rat, prije toga desavali su se zlocini, razaranja i svi ostali uzasi. Zo je sve sto htjedoh reci.
Naravno, ne ocekuj da postujem plejadu likova koje si nabrojao...za mene su to ipak samo i samo ustase, moji neprijatelji :-)
ipsisimuss
OK, primljeno na znanje, premda se baš ne bih složio o "pravom i čistom ratu"... ali dobro.
Rat je za mene završio prije više od decenije. I nemam više neprijatelja. Samo susjede. Manje ili više prijateljski nastrojene.
Mayo
vjerovao ili ne, apsolutno se slazemo....ratove vode oni koji ih nisu osjetili, mi smo svoje prije deceniju zavrsili.
Svako dobro ti zelim, iskreno!
Sto ti je blog! Jos telefoni
Sto ti je blog!
Jos telefoni na pp:)))
Ozbiljno.
HCM
Hajde, hajde, nemoj biti zločest.
mayo
Greska, nisam zlocest.
Ako je ovo izmedju ipsija i tebe iskreno sasvim je OK.
Drago mi je da tako mislite.
Zaista
HCM wrote: Sto ti je
Sto ti je blog!
Jos telefoni na pp:)))
Ozbiljno.
..............?
an archos wrote: HCM
Sto ti je blog!
Jos telefoni na pp:)))
Ozbiljno.
..............?
Iskreno bre, sta vam je:)
mrske komunjare
Onog trena kada smo sahranili JNA vodili smo pravi i cisti rat, prije toga desavali su se zlocini, razaranja i svi ostali uzasi.
Kao sto je svima poznato, u Srebrenici su mrske komunjare pobili 7000 kapitalista.