Kako smo Velikog pravoslavnog brata dočekali u desetercu....

JUNAČKE NARODNE PJESME

NATKOSOVSKI CIKLUS

GOLJEMO STRADANIJE BORISA BLAŽENOG

Mili bože, čuda goljemoga,
kad se šćaše po zemlji Srbiji,
po Srbiji zemlji da prevrne,
ponajviše po Beograd-gradu:
sto i trijes ’iljada jevara
za stotinu trubadura serbskih,
sto i trijes ’iljada jevara
na jednoga Medvedeva Mitju!
Kad je za to čula javnost serbska,
bogomi se uzburkala jako,
te upita Gospodara serbskog,
gospodara Tadića Borisa:
„Gospodaru Tadiću Borise,
oklen u budžetu narodnome
novca tolikog za trubadure
i za jednog Medvedeva Mitju,
dok gladuje sirotinja raja?“
Zabrinu se Gospodare serbski,
zabrinu se Tadiću Borise,
pak zazivlje ognjene čauše
da na noge brzo mu dovedu
pobratima Dačića Ivicu,
unutarnjih dela popeč’telja.
Ne protječe niti pola časa,
kad eto ti ognjenih čauša,
s pobratimom Dačiću Ivicom,
te besjedi Tadiću Borise:
„Pobratime Dačiću Ivice,
javnost se je serbska uzburkala
zbog sto trijes ’iljada jevara,
trubadure što ćemo počastit’
da Medvedev Mitju dočekamo
kako serbski običaj nalaže!
Daj, pomagaj, pobratime Ivo,
da sirotu raju umirimo
i tolike novce opravdamo!“
Progovara Dačiću Ivice:
„Nemaj brige, gospodaru Boro,
jer znam kako umiriti raju:
ja ću zvati pobratima svoga,
pobratima Bajatović Dula,
da objavi u glasil’ma javnim
da on lično doček finansira,
svih sto trijes ’iljada jevara
i da budžet dirati nećemo;
to će raju gladnu umiriti.
Šta je bednih sto trijes ’iljada
spram čitave jedne Milijarde
što nam Mitja u aktovci nosi!“
Tad besjedi Tadiću Borise:
„Pobratime Dačiću Ivice,
tebe mozak tristo na sat radi,
ko bi rek’o da si milicajac?!“
Zahvali se Dačiću Ivice
Gospodaru na laskanju silnom,
te odjaha na doratu svojem
i na dužnost redovnu se vrati.

Taman se gospodar umirio,
kad telefon bijeli zazvoni,
iz blaženog probudi ga sanka.
Slušalicu diže gospodare,
te on glasa poznatoga začu
od nejakog Jeremića Vuka,
inostranih dela popeč’telja,
pak besjedi Jeremiću Vuče:
„Gospodaru Tadiću Borise,
grozan sanak usnio sam sinoć,
te me ladna oblinula znojca:
sanjao sam Šutanovca pustog
da je glavni u Odbor za doček
našeg brata Medvedeva Mitje
i da lično pokraj Mitje stoji,
dok sam ja tek u trećemu redu,
kano kakav siroti kukavac!
Malo l’ mu je štono me blokira
da Ponoša kod sebe zaposlim,
nego bi još na dan istorijski
mjesto mene kraj Mitje da sjedi,
malo l’ mu je, ostalo mu pusto?!“
Progovara Tadiću Borise,
progovara nježno, tješiteljski:
„Umiri se, Jeremiću Vuče,
to je samo noćna mora pusta!
Ti si glavni u Odbor za doček,
jer od sviju mojih popeč’telja
svoju dužnost najbolje obavljaš
i za primjer ostalima služiš.
Zato, brate, opusti se malo,
jerbo pokraj Medvedeva Mitje
ti ćeš sjedit, a ne Šutanovac!“
Od radosti Jeremiću skoči,
gospodara svojeg poljubiti,
al’ ne može preko telefona,
te poljubi slušalicu b’jelu,
a od uzbuđenja goljemoga
umalo da orgazam doživi
i da jadan svrši posred gaća,
svilenijeh, što ih tek obuče
da ih nosi dana istorijskog!

Taman što je Vuka utješio
i na divan meki prilegao,
zvoni opet telefon bijeli,
a kada je slušalicu dig’o,
glasa začu upaničenoga
pobratima Đilasa Dragana,
gospodara grada Beograda:
„Gospodaru Tadiću Borise,
daj pomagaj, ako boga znadeš,
da spomenik Puškina dignemo
jer vremena malo preostade
do posjete Medvedeva Mitje,
a i ona spomen obeležja,
o stradanju Armije Červene
kada su nam onomad pomogli
puste Švabe mi da išćeramo,
jer Konuzin nas je prekorio
istoriju da ne poštujemo,
Pa sad fleke moram izvaditi
gneva ruskog da ne zazivljemo.“
Al’ besjedi Tadiću Borise:
„Pobratime Đilasu Dragane,
nemoj mene oko toga smarat’
jerbo ja sam po struci psiholog,
a to ti je problem građevinski.
Zovi onog zaludnoga Mrku,
jerbo on sve prije roka radi.
Nek’ ti poš’lje svoje građevince
da Puškinu spomenik podignu,
i da gneva ruskog izbjegnemo“.

Tek Đilasa što je opravio
i na divan meki prilegao,
prvi sanak čim ga uhvatio,
zazvoni mu mobiltele sivi,
a kad je u ekran pogledao,
na njemu se ukazala slika
voljenog mu Mileta Dodika.
Tu se Gospodare ozario
od radosti što ga Mile zove,
pak besjedi preko slušalice:
„O moj jaro, Dodik Milorade,
jest’ da si me iz sna razbudio,
al’ neka si živ i zdrav ti meni,
jer ničiji poziv ne raduje
kano poziv brata najdražega!“
Progovara Dodik Milorade,
Republike Serbske gospodaru:
„Pobratime Tadiću Borise,
javio mi Jeremiću Vuče
da vam Mitja u posjet’ dolazi,
te ne merem vjerovati, pobro,
da na doček pozvao me nisi!“
Al’ besjedi Tadiću Borise:
„Nije da te nisam šćeo zvati,
no znam da si u gužvi goljemoj
i da muku s Amerima mučiš,
štono Dejton ’oće da prekroje,
Republiku Serbsku da ukinu
pa da Alah u Bosni zavlada!“
Al’ besjedi Dodik Milorade:
„Puca mene za Amere ćuna
i za njine sluge iz Jevrope,
i za nji’ov vražnji Mini-dejton!
No mi konak odma’ rezerviši,
jerbo sam se većma spakovao
u Beograd tebi dojahati
da zajedno Mitju dočekamo.
Republika Serbska i Srbija
- biće jednom ruska gubernija!“

Od radosti Gospodare skoči,
odjedared mu se i ne spava,
pak natoči čašu rujna vina
da proslavi vijesti radosne
štono mu ih Mile saopštio.
Taman prvi gutljaj što je srkn’o,
kad zazvoni telefon bijeli,
a sa druge strane slušalice
progovara Medvedeve Mito:
„Zdravstvuj Boris, serbski gospodare,
ja te zovem da te priupitam
kako teku pripreme za doček,
spomenike da l’ ste obnovili,
i sokake sive prekrstili
imenima vojskovođa ruskih?“
Progovara Tadiću Borise:
„Zdravstvuj Mitja, ruski gospodare
i udari na veselje brigu,
jerbo kod nas sve po planu teče,
svi čekamo jedva da nam stigneš
napaćenom puku moral digneš!“
Al’ besjedi Medvedeve Mito:
„I ja jedva čekam da vam stignem
i za zdravlje upitam junačko,
no ti moram još i ovo reći:
ne dolazim radi tebe samo
i tvojijeh muva podguznijeh,
već zbog celog naroda sorabskog
i sve moje pravoslavne braće.
Hoću da u protokol ubačiš
do tri moja pobratima stara:
naprednoga Nikolića Tomu
mučenika Koštunicu Voju
i blaženog oca Amfiloh’ja,
jer i š njima moram podivanit’!“
Taman što je Borise zinuo
zapanjenost da iskaže silnu,
Mitja odveć slušalicu spušti,
pak Borise samom sebi zbori:
„Jao mene do boga miloga,
tolikog sam uložio truda
pravoslavnog brata da dočekam,
a on mi u leđa handžar zabi,
šurujuć’ sa dušmanima mojim
štono glave ’oće da mi skinu.
Ni sam jadan ne znam što bilo
od svih mojih jadova i muka
da mi nije voljenog Dodika
i nejakog Jeremića Vuka!“