„Srebrenica je bila kolaps naših humanističkih zahtjeva.“

Intervju sa Filipom Ruh (Philipp Ruch), inicijatorom Stuba
Srama.
već neko vrijeme se angažujete za Bosnu i Hercegovinu.
Na koji način vam je ova zemlja skrenula pažnju?
Moj najbolji prijatelj je u svojoj trinaestoj godini napustio
opkoljeno Sarajevo. Ali šta se u Bosni doista dogodilo, saznao
sam tek na fakultetu. Sve ono što čovjek može osjećati, cijela
panorama ljudskih osjećanja je prešla preko Bosne. Počevši od
užasne prevare preko kosmičke napuštenosti pa sve do epizoda
radikalne ljudskosti.
Zašto su Njemačka i Evropa trebale tako dugo vremena da
bi priznale genocid, da bi to i na kraju opet uradile nevoljno?
Nisam siguran da li to ima neke veze sa ambicijama. Njemačka
je tako zaposlena sama sa sobom, da samo mali broj događaja
mogu prodrijeti iz vana. Da bi Evropa priznala šta je uradila u
Bosni – uradila, ne ne uspjela – mora biti prisiljena. Jedan dio te
sile bi trebao biti u Stubu Srama.
Šta vam se vrtilo po glavi kada ste prvi puta vidjeli slike iz
Srebrenice? Ili kada ste prvi puta razgovarali sa Majkama
Srebrenice?
Majke Srebrenice podnose sve ono što su doživjele, što im je
učinjeno, sa jednim dostojanstvom kome se trebamo diviti. One
su veoma dojmljive. Posebno u njihovoj hrabrosti. Veliki broj njih
danas trpi neprijateljska raspoloženja i prijetnje. Moje prve slike
su bili vojnici UN-a koji stoje neraspoređeni naokolo. U prvom
redu nedostatak moralne hrabrosti. Kao da neko upravo prikazuje
„Šindlerovu listu“ i želi vidjeti kako vojnici reaguju na novu
verziju. Kada smo snimali dokumentarni film o kriznom štabu
Ujedinjenih Nacija, otkrili smo video snimke na kojima jedan
vojnik uporno ponavlja: „You have to keep the people calm!“
(“Morate smiriti ljude!“).
To je poznato. Masovne ekzekucije, smrtni strah hiljada ljudi,
svejedno. Najvažnije je da se niko ne buni na putu ka klaonici. Iz
tog razloga je i Aušvic (Auschwitz) napravljen kako ga poznajemo,
sa tuš kabinama.
Zbog tih slika upravo i griješimo. I sam video snimak o
Škorpionima nije u stanju pokazati šta se tačno desilo u
Srebrenici: psi, lov na ljude, planirana ekzekucija, marševi smrti
kroz minirane šume, seksualna zlostavljanja, strah i izdaja svijeta.
Zašto Stub Srama tek nakon 15 godina?
6.000 preživjelih žrtava genocida tuže Ujedinjene Nacije a niko
u Glavnom Štabu u Njujorku (New York) ni ne pomišlja da se
pojavi u sudnici. To nije ispravno. Ako se UN-u ne može suditi
pravno, sudićemo mu onda na drugi način. Ujedinjene Nacije
su nevjerovatno arogantne prema preživjelim žrtvama. „Stub
Srama“ je odgovor na tu aroganciju.
Niko ne bi smio reći: „Nikoga ne interesuje šta UN radi.“ – Nas
interesuje. Mi stojimo uz preživjele jer oni ne smiju živjeti u
ubjeđenju da nikoga na Zapadu ne interesuje kako se UN odnosi
prema njima. To je jedan od razloga zašto će na dnu stuba bit
izgravirano:
„decency made me“ („napravila me pristojnost“)
Naš cilj je prikazati Zapadu ono što cijela Bosna već dugo zna:
da su Ujedinjene Nacije prokockale svoj ugled.
Može se često primijetiti kako upravo Nijemci sa poštovanjem i
općim povjerenjem govore o Ujedinjenim Nacijama
Šta za vas znači „Srebrenica?
Ja pripadam generaciji „kasnodolazećih“, kako je to jednom
formulirao Niče (Nietzsche). Srebrenica je bil kolaps naših
humanističkih zahtjeva. Poslije Srebrenice niko ne može ozbiljno
tvrditi da mu je kao civilizovanom svijetu od interesa spriječiti
genocid.
Činjenica da se Srebrenica mogla dogoditi pod modernim uslovima
i bez ikakvog otpora u svijetu, za mene je neshvatljiva.
Srebrenica se nekoliko sedmica 1995. godine pretvorila u genocidalnu
smrtnu zonu iz koje nije bilo moguće izaći živ. I sve to
se dogodilo nakon što su Ujedinjene Nacije obećale da će vojno
zaštititi ljude i pri tome ih razoružale. Ljudi u Bosni su vjerovali
obećanju Zapada iako je Zapad obećanje nekoliko puta kršio.
Teško je pobjeći od lakoće kojom je Zapad po hiljaditi puta prevario
Bosnu.
želite li time reći da nismo ništa naučili od prošlosti?
Permanentno sjećanje na Holokaust (Holocaust) a istovremeni
zločini bez svjetske intervencije u Bosni, Ruandi, Darfuru i Kongu
dokazuju šta smo bili spremni naučiti od tog Holokausta: nikada
više Jevreji.
O svim ostalim narodima se može pregovarati. Nemamo vremena
čekati na sljedeći genocid. Pogotovo što se Holokaust od 1995.
godine nekoliko puta ponavljao. Što se tiče zločinaca, tu možemo
zapaziti evoluciju u znanju: novi genocidi se događaju bez slike,
izgovor koji su koristile i Savezničke snage, opravdavajući
nedostatak intervencije zbog nacističkih koncentracionih logora.
Bašir (Bashir) i ratni diktatori u Kongu se ne moraju bojati
savjesti Evrope. Znate li čime su umjesto toga bile absorbirane
sve političke snage Njemačke u 2008. i 2009. godini? Jednom
fabrikom automobila zvanom „Opel“.
Kofi Annan je pisao 1999. godine: „Srebrenica predstavlja
najveću sramotu u istoriji Ujedinjenih Nacija.“ Je li to
dovoljno?
Kada bih ja bio Generalni sekretar Ujedinjenih Nacija i kada bi me
Majke Srebrenice tužile, bilo bi pristojno da se pojavim u sudnici i
bar saslušam tužbu. Tek nakon Srebrenice je jasno da Ujedinjene
Nacije kao internacionalni akter pravno stoje iznad svih zakona.
One su pravno nedodirljive. Njihovi predstavnici mogu raditi šta
žele. To je jedan perfektan ogrtač. Annan je naravno tačno znao
o čemu govori. On je 1995. godine bio šef DPKO-a, „Ministarstva
za odbranu“ Ujedinjenih Nacija. Čak i 1994. godine za vrijeme ne
tako nevažnog genocida u Ruandi. Bespomoćni plavi šljemovi
koje ste mogli vidjeti na ekranima su njihovi vojnici. Nije dovoljno
samo priznati sramotu. Ona se mora komunicirati.
Na koji način?
Kod nas ne postoji sensibilnost prema ogromnim katastrofama
kao na primjer kao ova što se skriva iza jalove riječi „genocid“.
Kofi Annan je kao šef DPKO-a trebao i smio bar baciti vrećice
pune farbe na Generalnog sekretara, na članove Vijeća sigurnosti
i sve ostale važne evropske političare, kako bi ih bar na taj način
probudio.
Bosanski narod je najviše propatio u balkanskom ratu. ta patnja
u stvari nije prestala do danas, 18 godina kasnije (ugovor u
daytonu, vizni režim zbog koga posebno pate mlade generacije).
Zbog čega ta barijera Evropske Unije kad su granice svim
ostalim zemljama bivše Jugoslavije otvorene?
Način na koji se Evropa i Evropske Unije danas odnose prema
Bosankama i Bosancima je najbolji dokaz da nismo shvatili
i naučili. Tome treba doći kraj. Radujem se mandatu prvog
bosanskog Generalnog sekretara Ujedinjenih Nacija. Ko može UN
bolje reformirati od Bosanaca?
Što se tiče teme Evropa: mi imamo namjeru transformirati sakupljenu
obuću u moderan komunikacijski medij. Želimo donijeti
vijesti iz Bosne u Evropu u cipelama kako bi dva društva stupila
u kontakt i jedno od njih iskusilo ekzistenciju, patnju i istoriju
drugog.
da li će Aksel Hagedorn (Axel Hagedorn) uspjeti sa žalbom
protiv UN-a? da l i ć e m u m ožda č ak i nicijativa vašeg
Srebrenica-Projekta otvoriti vrata?
Mislim da saradnici u Ujedinjenim Nacijama itekako znaju i vide
napor koji se ulaže kako se Srebrenica ne bi zaboravila nakon 15
godina. Sama skulptura je jedno medijsko oružje.
Što više bola nanese, više poštovanja možemo očekivati od
Ujedinjenih Nacija prema Majkama Srebrenice. Mogu zamisliti
da će Ujedinjene Nacije na sljedeći proces poslati tim advokata
kako bi popravili njihov narušeni imidž. Prevelika angažovanost
ali nažalost prekasno.

Intervju vodila Mirella Sidro.